U prethodna dva nastavka obradili smo osnove djelovanja dizalica topline kao izvora topline. Proizvedena toplina za grijanje uvijek se na kraju želi predati u prostor. Velika većina kućanstava grijanje rješava pomoću ogrjevnih tijela – radijatora koristeći pri tome visoko temperaturne izvore topline. Radijatorima se može grijati ako se medij zagrijava klasičnim kotlom na drva, pelete, pirolitičkim kotlom ili kotlom na lož ulje (sada već vrlo rijetko zbog cijene!). Visokotemperaturne dizalice topline također mogu opskrbljivati klasične radijatore. U gradovima i naseljima u kojima su provedene plinske instalacije, stanovi i kuće priključeni su na prirodni plin pa se sustav grijanja realizira uglavnom putem kombiniranih kotlova (plinskih bojlera) kojima se ujedno zagrijava i potrošna topla voda. Način grijanja utječe i na toplinsku udobnost boravka u prostoru.
Radijatori – visokotemperaturno grijanje
Radijatori se u pravilu postavljaju ispod prozora jer su kroz staklene površine najveći toplinski gubici i takvom hladnom okolnom zraku je najlakše predati toplinu! Karakteristika “radijatorskog” grijanja interijera je da temperatura vode koja prolazi kroz sustav grijanja od izvora topline kroz razvod do ogrjevnih tijela iznosi od 55 do 75 °C. Grijanje je konvekcijsko – radijatori toplinu predaju zračenjem zraku u prostoru. Događa se toplinsko strujenje zraka pri čemu se topliji zrak zbog svoje manje mase uzdiže u gornje dijelove prostorija gdje se hladi i potom ponovno pada u niže dijelove prostorije prema podu. Tako zrak ustaljeno kruži u prostoru potpomognut toplim radijatorom. Zrak ima smanjenu količinu vlage (radijatorsko grijanje isušuje zrak). Kruženje zraka za sobom povlači i prašinu te dolazi do većeg prisustva onečišćenja u gibajućem zraku.
Učinak radijatora ima ograničen doseg (što je sloj zraka dalje od radijatora to je i hladniji) te stvaraju lokalne zone toplog zraka. Usprkos činjenici da proizvođači radijatora u današnje vrijeme nude radijatore koji su izgledom daleko dojmljiviji nego radijatori od prije 20 ili 30 godina, ipak zauzimaju prostor koji bi se mogao bolje iskoristiti. Radijatori skupljaju prašinu i time stvaraju dodatnu obavezu čišćenja korisnicima stanova.
Prednost radijatorskog grijanja je brzo zagrijavanje (ali i brzo hlađenje!) tako da se prostorija može brzo zagrijati na željenu temperaturu. Također, lako se uočavaju neispravnosti, primjerice procurivanje na priključcima, jer su vidljivi i pristupačni pa se te neispravnosti mogu jednostavno otkloniti.
Niskotemperaturno plošno grijanje
Za razliku od visokotemperaturnog, polazna temperatura medija niskotemperaturnog grijanja je 35°C ili čak i manja, čime se u startu štedi, jer je potrebno daleko manje energije za zagrijavanje medija.
Kako bi mogli ostvariti toplinsku ugodnost s tako niskim polaznim temperaturama, objekt mora biti vrlo dobro toplinski izoliran, da bi mu toplinski gubici bili što manji i plohe moraju biti veće. Za svako smanjenje polazne temperature vode kod niskotemperaturnog grijanja za 1°C, postiže se ušteda u utrošku energije izvora od cca 6 %.
Niskotemperaturno grijanje se sastoji od izvora topline koji zagrijava vodu koja će kroz razvodnu instalaciju grijati prostor. Primjenjuju se isti izvori kao i kod visokotemperaturnog grijanja – jedino ako koristimo dizalicu topline tada se umjesto visokotemperaturne koristiti niskotemperaturna dizalica. Topla voda iz izvora dolazi do razvodnika po pojedinim etažama obiteljske kuće, slika 1. Ako obiteljska kuća ima više etaža, u pravilu na svaku etažu instalira se po jedan razvodnik. U stanovima će tako biti instaliran samo jedan razvodnik.
Od razvodnika se polažu cijevi za grijanje u pod ili u strop ili u zidove, slike 2. i 3. Tako ove velike plohe „zamjenjuju“ radijatore. S obzirom da su te plohe velike, one mogu predati i pri nižim temperaturama medija dovoljnu količinu topline u prostoriju.
Na razvodnicima se za pojedine krugove instaliraju elektroventili povezani s termostatima u svakoj prostoriji kojima se regulira protok vode za grijanje tj regulira se predaja topline u prostor. Kad je u pojedinoj prostoriji temperatura zadovoljavajuća, termostat elektro signalom zatvara elektroventil te prekida protok vode kroz tu prostoriju. Nakon što svi elektroventili dobiju signal za zatvaranje, isključuju se i cirkulacijska crpka čime se prekida protok vode za grijanje u razvodniku, a time i zaustavlja preuzimanje topline iz izvora topline.
Podno niskotemperaturno grijanje
Podovi su plohe u koje se najčešće polažu cijevi za niskotemperaturno grijanje. Kod novogradnje se na armirane međuetažne podne ploče postavlja sloj toplinske izolacije (EPS-stiropor) kojim se ograničava rasprostiranje topline van željene prostorije u betonsku konstrukciju zgrade. Na njega se polažu cijevi za grijanje ili unutar originalnih rastera ili uz pomoć pocinčanih mreža kojima se ostvaruje željeni jednoliki razmak između cijevi. Polaže se jedan do dva kruga cijevi u svaku prostoriju, ovisno o veličini prostorije ili željenoj zalihosti izvedbe, pazeći da su duljine pojedinih krugova približno jednake te da duljina pojedinog kruga ne prelazi duljinu od 100 m zbog prekomjernih toplinskih gubitaka.
Preko cijevi rasprostire se cementni estrih (tzv. mokra ugradnja) na koji će se polagati završna podna obloga (keramika, parket, …), a koji “oplakuje” vanjsku površinu cijevi za razvod grijanja te tako preuzima toplinu iz cijevi koju zračenjem predaje interijeru.
Pri renoviranju već postojećih prostora, sa svrhom smanjenja visine ugradnje podnog grijanja, na postojeću završnu podnu oblogu mogu se polagati gotove gips-kartonske ploče na kojima se nalaze utori za cijevi. Visina tih ploča je 20 mm, za razliku od cementnog estriha kod kojeg je potrebna visina od 45 do 50 mm.
Podno niskotemperaturno grijanje ima niz prednosti:
– ravnomjerno zagrijava prostor
– znatno štedi energiju u odnosu na visokotemperaturno grijanje
– dugo predaje toplinu i nakon prekida cirkulacije vode
– instalacije su nevidljive što pridonosi maksimalnoj kreativnosti uređenja interijera
– osigurava zdravu raspodjelu temperature optimalnu za zdravlje (toplina u razini nogu)
– ne isušuje zrak
– ne uzrokuje podizanje prašine
– ako se kao izvor topline koristi dizalica topline, plošnim grijanjem se može ljeti i hladiti.
Što se površinske temperature poda tiče, iz zdravstvenih razloga ona ne bi smjela biti veća od 26°C kako ne bi negativno djelovala na nožne vene ukućana. Međutim, ako se sustav pravilno dimenzionira te nakon ugradnje kvalitetno optimira, pri hodanju bosim nogama po grijanom podu gotovo da se i ne osjeća grijanje, a prostor ima odličan osjećaj ugode i idealnu relativnu vlažnost zraka od oko 40-45 %.
Treba imati na umu da je niskotemperaturno grijanje tromo, što znači da se usred zime ne smije otvoriti prozor i držati ga otvorenog predugo te tako rashladiti zidove prostorije, jer će za ponovno zagrijavanje trebati podosta vremena.
Do sljedećeg nastavka, ako vas zanimaju teme iz gradnje, neke od odgovora sigurno ćete moći pronaći i na stručnom portalu časopisa Korak.
[email protected], urednik stručnog časopisa Korak