Uvod
Zbog sve toplijih godina uzrokovanih globalnim zagrijavanjem i klimatskim promjenama, ovogodišnja sezona trešanja u Hrvatskoj je počela već početkom svibnja i sada je u punom jeku. Sudeći prema brojnim polemikama koje se o aktualnim cijenama tih “rumenih krasotica” vode u hrvatskom javnom prostoru prepoznaje se koliko su omiljeno voće svih nas.
Posebice pod utjecajem galopirajuće klimatske i okolišne krize s kojom se ljudska civilizacija suočava kroz posljednjih nekoliko godina, održivi razvoj ulazi i u sve pore hrvatskog društva te postaje jedna od neizbježnih tema u tom istom javnom prostoru.
Poveznica između trešnji i održivog razvoja
Trešnje se u hrvatskim krajevima odvajkada može pronaći kako rastu i uspijevaju na svakom koraku, a njihove razgranate i pristupačne zelene krošnje privlače pažnju prolaznika koji među gustim zelenim lišćem nastoje dohvatiti dozrele crvene plodove, slika 1.
Slatki crveni plodovi dozrelih trešnji oduvijek su bili zanimljivi i dostupni svim zainteresiranim beračima, a napose djeci koja im se najiskrenije vesele i raduju. Tko od nas nema iskustvo »pentranja« po trešnji?
Zato su nas naši roditelji od ranog djetinjstva učili kako zrele trešnje možemo i brati i jesti koliko god želimo, ali da pritom nikako ne trgamo grane na kojima one rastu kako bi u trešnjama mogli uživati i idućih godina. Zapravo su nas oni baš na primjeru čuvanja široko dostupnih i omiljenih stabala trešnji učili održivosti. Čak ako smo ih i kriomice brali »kod susjeda« vrijedilo je isto pravilo: ne trgati grane. I danas se tako živo sjećam upozorenja iz djetinjstva prije svakog odlaska na trešnje kako nikada “ni odozdo, ni kad se popnem gore” ne smijem trgati ni najmanje grančice, a kamoli velike grane sa zrelim trešnjama. Jedina opcija da nahranim prijatelje koji su nestrpljivo čekali na zrele plodove ispod trešnje je bila branje u vrećicu ili obzirno dobacivanje pojedinačnih trešnji na mekanu travu. Ako smo bili strpljiviji brali smo ih i s peteljkama kako bi se kod kuće dulje držale…
I to sve se događalo daleko prije nego što je pojam održivog razvoja 1987. godine definiran od strane Ujedinjenih naroda kao „razvoj koji zadovoljava potrebe današnjice bez ugrožavanja sposobnosti budućih generacija da jednako tako zadovolje svoje vlastite potrebe”.
Zaključak
Prizivanjem u svijest i prenošenjem ovog praktičnog životnog iskustva svojoj djeci prilikom svakog njihovog odlaska u trešnje, čuvam ta lijepa stabla za iduće godine i za neke nove klince!
Pronađimo svi svoja stabla trešnje, ma zapravo pronađimo što se sve dade obnoviti oko nas, i postupajmo s time brižno baš kao s granama trešnje učeći svoje bližnje svojim primjerom! To je tako lako, ili?
Matija Hlebar