Ja i planet Zemlja
Sklon sam vjerovati da je jedinstveni ekosustav Zemlje i snažan i izdržljiv i samoobnovljiv. Unatoč takvom uvjerenju, osjećam crva sumnje da naš zajednički ekosustav postaje ipak i osjetljiviji i ranjiviji na ljudsko neodgovorno ponašanje. Strpljivo bilježi, pamti i podnosi svako uništavanje i onečišćenje (tla, vode i zraka), rastuće emisije stakleničkih i štetnih plinova u atmosferu, gubitak bioraznolikosti i manjih eko podsustava iz.
Misao me nosi prema usporedbi čovjeka i Zemlje. Razlika između čovjeka i ekosustava Zemlje je u nedokučivo velikom kapacitetu ekosustava Zemlje u apsorpciji ljudskih nestašluka i u velikoj sposobnosti samo obnavljanja. Ako se divimo čovjeku u njegovoj složenosti da sve stanice djeluju skladno 100 godina, što reći za ekosustav Zemlje koji postoji nešto dulje…, koliko ono godina?
Zbog nebrojenih ranjavanja i ozljeda koje ljudi neprestance nanose ekosustavu Zemlje, logično mi je da i on u određenom trenutku može postati jednako krhak i lomljiv poput čovjeka. Na ovakvo shvaćanje me potiče zdrav čovjek koji živi u dobrim materijalnim uvjetima i blagostanju. Takvi uvjeti života čovjeka drže u uvjerenju da će dobro stanje trajati zauvijek. Uzima tako čovjek i zdravlje zdravo za gotovo, kao beskonačni resurs koji mu je dan na uživanje. Potom se u životu čovjeka dogodi neka iznenadna ozljeda ili u početku možda naoko bezazlena bolest koja uskoro slomi ili zaobiđe čovjekov imunološki sustav i povede ga prema kraju. Sigurno imate iskustvo iz bliže okoline tipa: otišao je za dva tjedna, pred dva tjedna je još bio super…
Mora biti da je nešto slično zamislivo i s našim ekosustavom koji, logično je za pretpostaviti, također ima svoja ograničenja u djelovanju samoobrane okoliša, prirodnim resursima, snazi i izdržljivosti. Istom logikom mora imati i jednu točku pucanja nakon koje se domino efektom urušava.
Iako su mnoge prirodne pojave i dalje čovjeku nedokučive, samo postojanje točke pucanja ekosustava Zemlje bi moralo po logici usporedbe s čovjekom ipak biti stvarno. A o tome, gle, ovisi sudbina cijelog današnjeg čovječanstva, ali i budućih generacija. Ne uvažavajući stvarnost postojanja pucanja ekosustava ispada kao da nas nije briga za vlastitu budućnost. A što ako smo točku pucanja znanstveno možda nekako i dokučili, ali je ipak ne uvažavamo zbog nekih svojih malih sebičnih interesa? Smijemo li tako činiti prema našoj djeci? Zašto smo mi imali pravo na zdravu Zemlju, a njima ju predajemo bolesnu?
Pitanja koja zaokupljaju moju pažnju i potiču na razmišljanje i djelovanje
Sve se češće pitam može li čovjek uopće osvijestiti i shvatiti, kao što i sam ima različite dijelove tijela (stopala, noge, trup, ramena, ruke, prste, vrat, glavu, usta, nos, oči, mozak, srce, pluća, …) koji kad su zdravi čine jedan „skladni ekosustav“, da na isti način Zemlja također ima različite dijelove tijela (tlo, vodu, zrak, nizine, travu, livade, polja, potoke, rijeke, jezera, šume, brežuljke, visoravni, planine, oceane, mora, močvare, …) koji kad su zdravi čine jedan veliki, složeni, ali skladni planetarni ekosustav. I da jedino takvi, zdravi dijelovi tijela Zemlje zajedno mogu harmonično i dugoročno samo obnovljivo postojati. Svi oblici života, uključujući i ljude, tisućama su se godina prilagođavali ovom sustavu, ali ga nisu dirali jer nisu imali jakost djelovanja i utjecaja sumjerljivu veličini tog ekosustava. Sve do danas…
Koliko još dugo ekosustav Zemlje može „gurati dalje“ na postojeći način, izložen „nepreglednoj kiši najrazličitijih ljudskih metaka“ koji ga nemilice pogađaju, ranjavaju i ozljeđuju? I koliko još dugo može Zemlja odolijevati stalnim ljudskim napadima na različite dijelove svog tijela, uključujući neobuzdano crpljenje prirodnih resursa i neograničeno spaljivanje fosilnih goriva? Koliko je još do točke pucanja? Što će na kraju „preliti njegovu čašu“?
Pitam se može li se čovjek, mrvica u svemiru, prije nego postane prekasno, naposljetku osvijestiti i makar u zadnji čas shvatiti da je stanje alarmantno? Može li promijeniti svoje vrijednosti, stavove, ponašanja i stremljenja, postati obziran prema svom jedinom domu, odgovorno ga koristiti i čuvati za buduće generacije?
Također se sve češće pitam jesmo li mi ljudi toliko zaslijepljeni i obuzeti vlastitim kratkoročnim brigama i problemima, da nismo kadri i sposobni ili ne želimo prepoznati učestale signale i upozorenja koje nam ekosustav Zemlje šalje o svom bolesnom stanju u obliku goruće okolišne i klimatske krize s kojom smo suočeni?
Jeli čovjek išta naučio iz razarajućih testiranja nuklearnog oružja?
Testiranja nuklearnog oružja uključuju nuklearne pokuse koje države izvode kako bi proučile i utvrdile razarajuća svojstva nuklearnog oružja u različitim okolnostima. Na žalost, većina država koje su razvile nuklearno oružje isto su i testirale tijekom 20. stoljeća u našem (i vašem!) jedinom domu u ekosustavu Zemlje. Rade to iz nekih „svojih opravdanih“ političkih razloga, želje za zastrašivanjem država suparnika ili pak pokazivanja svoje znanstvene i vojne superiornosti. Kao da mi ostali nemamo opravdano pravo na postojanje?
Igranje s testiranjem nuklearnog oružja u ekosustavu zemlje donijelo je i donosi nepredvidive i nesagledive posljedice za zdravlje okoliša i ljudi. To je potvrđeno 1954. godine testiranjem prve hidrogenske bombe na Maršalovim otocima u Tihom oceanu. Tom je eksplozijom došlo do ogromnih razmjera uništavanja života radioaktivnim zračenjem na udaljenosti u radijusu većem od 150 kilometara. Sama eksplozija je bila 7.000 puta jača od eksplozije atomske bombe bačene na japanski grad Hirošimu. Takvo je nuklearno testiranje, među ostalim, dovelo do katastrofalnih posljedica na prirodni okoliš atola Bikini i okolnih otoka, ali i na zdravlje ljudi koju su bili izloženi snažnoj radijaciji.
Naknadno se zbog nekontroliranog raspršivanja radioaktivnog zračenja pojavilo dugotrajno zagađenje vode, tla, zraka i hrane, ali i evakuacija stanovništva s dijela Maršalovih otoka koji se do danas tamo više ne mogu vratiti. Samo na atolu Bikini u Maršalovim otocima su od 1946. do 1958. godine izvedena čak 23 testiranja nuklearnog oružja (od njih ukupno čak 67 na tom području!), uključujući i opisanu eksploziju prve hidrogenske bombe. Posljednja istraživanja stope radijacije na atolu Bikini, koje su nakon gotovo 70 godina od testiranja nuklearnog oružja proveli znanstvenici, pokazuju da je atol još uvijek previše radioaktivan za naseljavanje ljudi. Boli li i vas činjenica da je na dijelovima Maršalovih otoka i danas razina radijacije najviša na planetu Zemlji, i do 1000 puta veća nego u područjima zagađenima radijacijom nakon nuklearnih katastrofa u Černobilu i Fukušimi.
Ima li nade da čovjek shvati ozbiljnost situacije kroz odnos prema vlastitom zdravlju?
Možete li na trenutak zastati i prisjetiti se osjećaja slabosti, jada i nemoći kad se malo jače prehladite, kad vam poraste tjelesna temperatura, kad vas muči glavobolja ili grlobolja, kad vam se upale dišni putevi, sinusi, kada vas boli svaka dlaka ili kad ozlijedite ma i najmanji dio svoga tijela (kožu ili prst)? Možete li na trenutak osvijestiti kako se osjećate kad vam tjelesna temperatura poraste samo za taj 1°C? Jeste li u takvom stanju spremni nesmetano nastaviti obavljati svakodnevne poslove u poduzeću, vlastitom domaćinstvu i društvu općenito?
Možete li iz perspektive vlastite bolesti zamisliti kako se osjeća naš ekosustav Zemlje s obzirom na činjenicu da mu je prosječna temperatura tijela već porasla za otprilike 1,2 °C u odnosu na predindustrijsko razdoblje? I da s takvom osjetno povišenom temperaturom „svog tijela“ svi mi i dalje očekujemo da taj ekosustav nesmetano obavlja sve životne funkcije koje su neophodne za vlastito održanje, ali i gle, za opstanak čovjeka. Koliko dugo Zemlja u stanju koje se kontinuirano pogoršava zbog rastućeg uništavanja okoliša, onečišćenja, iscrpljivanja prirodnih resursa i sve većih emisija stakleničkih plinova u atmosferu, može još proizvoditi čisti zrak, vodu i hranu, održavati povoljan klimatski sustav za život čovjeka i svih živih bića? Ili će se sustav u jednom trenutku srušiti kao bolestan čovjek? Činjenica je da ekosustav Zemlje ne objavljuje svoje stanje na društvenim mrežama, ali nam svakodnevno šalje vrlo jasne poruke o svojoj bolesti… Zašto ne treba ići na „bolovanje“? Znanstvenici su već rekli da je Zemlja bolesna, ona nam sam kaže to isto, a političari još uvijek raspravljaju bi li trebalo ili je ne bi trebalo početi liječiti. A mi? Možemo li mi ljudi svakodnevnice smanjiti naše sebične zahtjeve barem sada dok je Zemlja bolesna?
Što sad, kako dalje?
Kako je stav današnjeg čovjeka da je upravo on u centru svemira i sveg života na planetu Zemlji, da Bog ne postoji…i da sve ljude, bića i zbivanja oko sebe kontinuirano prosuđuje isključivo prema svojim vrijednostima, stavovima, uvjerenjima, predrasudama, pretpostavkama, razmišljanjima i ponašanjima, za očekivati je da je svjestan kako ne može očekivati rješenje bolesti njegovog planeta „s neba“. Za svoju dobrobit i zdravlje se brine, ali za zdravlje planeta – odgovoran bi trebao biti netko drugi – neko univerzalno dobro ili umjetna inteligencija?
Imam osjećaj da smo se postojećim načinom života i odnosom prema svom jedinom domu blago rečeno „pogubili“. Čovječanstvo se svakim danom sve brže približava tom neodredivom trenutku u svojoj povijesti i nedokučivoj tragičnoj točki pucanja jedinstvenog ekosustava Zemlje. I to me zaokuplja, potiče na razmišljanje i pisanje, na javno dijeljenje vlastitih slutnji, upitnika i spoznaja. Vidim smisao u povezivanju i poticanju po ideji srodnih ljudi na razmišljanje, osvješćivanje i što je najvažnije na žurno konkretno djelovanje. Ma koliko malim akcijama u smjeru zajedničkog interesa. Jer vremena nema, samo svi zajedno možda odgodimo točku pucanja ekosustava Zemlje. I svatko od nas je u tome izuzetno važan.
Ovu bitku za zdravlje našeg planeta dobit ćemo samo zajedno. I sasvim sigurno bez tenkova i aviona. A sada se trenutačno svi upravo natječemo tko će više proizvesti i naručiti tenkova, aviona, raketa… Baš je ovo zeznuto. Tako dobra nova oružja smo razvili i znamo ih ugraditi u nove tenkove i avione, a sada bismo se gle trebali baviti klimom? Ma hajde…
Matija Hlebar